Arheološki nalazi sa područja Gradačca i okoline

Područje Gradačca spada među najslabije istražene krajeve u BiH. Cilj ovog bloga je da zajedno pokušamo registrirati što je moguće veći broj novih nalaza, bilo da se radi i o najmanjem komadu keramike, kosti, kamenu ili ostatku zidova.



04.09.2008.

Ostava novca francuskog kralja Luja XIV (Kralja Sunca) u Jelovče Selu kod Gradačca

        Jelovče Selo se nalazi cca. 5-6 km, jugoistočno zračnom linijom udaljeno od Gradačca, kojem administrativno i pripada. Izuzev kasne srednjovjekovne nekropole, nema drugih evidentiranih nalaza.
        Slučajno otkriće novca, se desilo 1970/71. godine, ali je do sada bilo nepoznato. Za ovaj podatak imam zahvaliti gospodinu Osmanu Kavazoviću iz Jelovče Sela, koji je trenutno nastanjen u Tuzli.
        Spomenute godine rahmetli Hasan Kavazović je tokom oranja na dubini od cca. 13-15 cm naišao na metalnu (možda srebrenu po kazivanju Saime Kavazović) kutijicu (tubu) ovalnog oblika, ukrašenu ugraviranim grančicama. Unutar kutijice nalazio se inventar od 50 komada metalnog novca sa istim (sličnim) motivima na aversu i reversu. Tokom oranja kutijica se otvorila, ali je ostala neoštećena. Novac je kovan 1662. godine, kako piše na reversu, u doba vladavine francuskog kralja Luja XIV, poznatijeg pod nadimkom Kralj Sunca (Kralj Luj XIV vladao je od 1643-1715. godine, na vlast je došao s pet godina. Za malodobnog kralja bila je regentkinja njegova majka Ana Austrijska, a stvarnu vlast je vršio do svoje smrti (1661) kardinal Mazarin. Apsolutna monarhija Luja XIV nosila je u sebi i pored vanjskog sjaja očite znakove unutrašnjeg raspadanja. Stalni ratovi i teški porezi nametnuti stanovništvu zbog Lujeva raskošnog života, doveli su do osiromašenja naroda).
 
img185/8597/xxnovcicstrana1gw3.jpg
Sl. 1. Avers novca Luja XIV pronađenog u Jelovče Selu

        Ovaj nalaz je izuzetno zanimljiv, kako je meni poznato, nije bilo sličnog otkrića, barem u bližoj regiji. Kuriozitet predstavlja i godina utisnuta na novcu jer je sredinom XVII stoljeća, Gradačac bio na stotine kilometara udaljen od granice Osmanskog carstva. Po mojem mišljenju postoje dva puta odakle je novac nogao dospjeti u Jelovče Selo. Prvi je, da je na ovo područje stigao trgovačkom razmjenom, i to prije s juga (možda preko Dubrovnika ili Venecije). Drugi put je mogao biti onaj sa sjevera, tokom ili nakon Bečkog rata, nakon kojeg je granica ponovo postala Sava. Naravno da ove pretpostavke nemaju temelja, pa stoga predstavljaju samo jednu od bezbroj mogućih hipoteza, ali mi se čini da su ove navedene najrealnije.
        O samom novcu se može, za sada reći slijedeće: na aversu je predstavljen portret Luja XIV sa natpisom imena kralja i njegove titulature kao kralja Francuske i Navare, a na reversu se nalazi grb dinastije sa utisnutom godinom kovanja i latinskim natpisom u kojem se saziva Božije ime. Novčić je odlično očuvan.
 
        Daljnja sudbina kutijice sa inventarom je nepoznata, spomenuti H. Kavazović ju je nakon dva-tri dana odnio u tadašnji SUP (danas MUP) u Gradačcu i prijavio spomenuti slučaj policiji. Oni su to primili na znanje i zadržali su kompletan nalaz, izuzev jednog novčića koji su dali pronalazaču kao uspomenu. Tu prestaje trag o ovom doista kurioznom nalazu.
 
        Ovom prilikom pozivam i druge koji imaju slične „starine“ da mi uz fotografiju prilože, pa da ih možemo prije svega evidentirati, a potom i analizirati.
03.09.2008.

Gdje se nalazio stari grad Nenavište?

        Kao što je poznato povijesno jezgro Gradačca čini kompleks starog grada u centru Gradačca. Svako, ko se imalo razumije u povijest svoga grada, povezat će tvrđavu u Gradačcu sa kapetanima i osmanskim periodom. Rijetki će možda znati da je Gradačac u osmanskom carstvu obuhvatao znatnu oblast ovog dijela Posavine. Naime, njegova administrativna jedinica obuhvaćala je manje-više današnji teritorij općina Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac, Orašje, a kapetanija i grad Soko i Srebrenik. Ali, najvjerovatnije da nećemo naći nikoga ko zna nešto više o srednjovjekovnoj prošlosti Gradačca.
        Administrativna jedinica u kojoj je Gradačac bio stoljećima upravno središte i gravitirajuće mjesto u regiji se prostirala na prostoru između rijeka Bosne, Save i Velike Tinje, a nosila je naziv Nenavište. Ovaj naziv za administartivnu oblast u osmanskom periodu egzistirao je od 1548. godine do 1851, a svoje korijene ima u srednjem vijeku. Još u doba samostalnosti srednjovjekovne bosanske države egzistirala je župa Nenavište, čije je upravno mjesto u XV stoljeću bio Gračac (Gračac je srednjovjekovni naziv za Gradačac). Međutim, ako slijedimo historijske izvore doznat ćemo da je egzistirao i srednjovjekovni grad koji je nosio isti naziv kao i srednjovjekovna župa - Nenavište. Prvi podatak o ovom gradu imamo u ispravi Stjepana II Kotromanića iz 1329. godine, ali se u ispravi samo navodi ime župe, ne grada. Od 1329. godine do pa sve do osmanskog katastarskog deftera iz 1533. godine, Nenavište se u izvorima ne spominje. Naime, u defteru iz 1533. godine u nahiji Gračac (ova nahija u kojoj je Gra(da)čac bio centar, od 1548. godine nosi naziv Nenavište) pokraj naselja Skugrić spominje se Nenaviste ovasi, odnosno Polje Nenavište ili Nenaviško Polje. Ovaj podatak daje indicije da bi se taj srednjovjekovni grad mogao nalaziti u blizi današnjeg naselja Skugrić (Gornji i donji Skugrić). U prilog ovoj tezi idu i kratka površna istraživanja Branka Belića koji je još prije rata u blizini G. Skugrića naišao na tragove utvrđenja. Po njegovom mišljenju na mjestu zvanom Gradina egzistiralo je naselje čija se egzistencija može pratiti još od ranog srednjeg vijeka. Na visokoj terasi iznad posavske ravnice otkriveni su tragovi utvrđenja od nasute zemlje i keramički materijal koji pripada „vrlo širokom vremenskom rasponu od ranog do razvijenog srednjeg vijeka. Oranjem se, pored pečene zemlje, nailazi i na tragove temelja zida od kamena. To su vjerovatno ostaci utvrđenog centra župe Nenavište.“
        To su sumarni podaci koji su nam ostali, iz inače, podacima siromašnog srednjeg vijeka. Kada se desila promjena administrativnog središta iz Nenavišta u Gra(da)čac, nije nam poznato, a još zanimljivije je pitanje:zbog čega je do toga došlo? Zbog čega je napušten jedan grad koji je stoljećima egzistirao, još davno prije dolaska Osmanlija, tako da je na njega još samo ime posjećalo da se nekada u blizini ravničarskog nenaviškog polja nalazila tvrđava i grad istoimenog naziva. Danas na taj grad, župu i nahiju podsjeća ulica koja vodi u tvrđavu starog grada u Gradačcu koji je poznat pod nazivom Gradina – isto kao i mjesto gdje se nalaze ostaci grada koji je prethodnik Gradačca.
        Svi ostali relevantni podaci koji nisu objavljeni, trebali bi se nalaziti u zavičajnom muzeju u Doboju. Ovom prilikom pozivam sve one koji znaju nešto više o ovoj temi da se jave.
29.07.2008.

Sibovac kod Gradačca

        Današnje selo Sibovac se nalazi 3-4 km zračnom linijom udaljeno od gravitirajućeg centra ove regije – Gradačca. Ima oko 1.000 stanovnika i vrlo zanimljivih kulturnih i prirodnih resursa. Prije nepuna dva mjeseca u ovom naselju se naišlo na okamenjene školjke koji su se nalazili raštrkani na obradivoj površini u velikom broju. Oni najvjerovatnije potječu iz perioda od prije nekoliko desetina miliona godina kada je na obroncima Trebovca i Majevice završavalo Panonsko more. Iz perioda čovjekovog obitavanja na ovim prostorima imamo jedan zanimljiv nalaz u Omeragićima, u neposrednoj blizini Sibovca. Na mjestu zvanom Cigla nalaze ostaci glinenih zidina koji najvjerovatnije pripadaju neolitu. Ovaj nalaz je danas ugrožen i nije adekvatno zaštićen ni istražen.
        U historijsko vrijeme, prve podatke o Sibovcu imamo iz osmanskih deftera. Treći poznati defter Zvorničkog sandžaka, a drugi koji u popisu obuhvata gradačačku okolinu je defter iz 1548. godine. U ovom defteru nalazimo na prvi spomen Sibovca u historijskim izvorima. Sibovac se u ovom defetru javlja kao selo Slatnica sa bunarom Svibovac. Selo Slatnica najvjerovatnije je današnje selo Slatina (jedno od Gornje, Srednje ili Donje Slatine), ovo mjesto se javlja još 1533. godine u drugom popisu Zvorničkog sandžaka kao mezra. Iz ovog podatka iz 1548. godine ne znamo da li Sibovac egzistira kao naselje ili je to naziv za bunar iz kojeg se najvjerovatnije vadila so. Tokom kasijeg perioda se na području bunara Svibovca, razvilo selo čije se ime tokom osmanskog perioda transformiralo u S[v]ibovac. Nije mi poznato postojanje ostataka tih ili tog slanog bunara, niti da li danas postoje indicije da se na ovom prostoru nalazio slani bunar. Da se u ovom razdoblju zaista vadila so, dokazuju toponimi kao npr. Slatnica ili Slatina.
        Po mojem mišljenju iz ranog osmanskog perioda potječe i nišan u mjestu Šehitluci u Sibovcu, koje za današnje muslimansko stanovništvom ovog kraja ima kultni značaj. Na jednoj strani ovog nišana se nalazi blago ugraviran mač (po predaji mještana, to je sablja). Nišan je tokom posljednjeg rata oštećen sa jedne strane, tako da je dio gravure uništen, tačnije jedan dio drške mača, a po priči mještana glava nišana je bila odsječena, ali je ponovo vraćena. Ovaj lokalitet je potrebno što prije adekvatno zaštiti, i ako je moguće datirati. Ako se zaista ispostavi da pripada ranom osmasnkom periodu u Bosni i Hercegovini (do cca. 1600. godine), tada bi mu vrijednost bila mnogo veća, i predstavljao bi za sada usamljeni lokalitet sa nišanima iz ranog osmanskog razdoblja u ovom kraju.
        Sibovac predstavlja neiskorišteno potencijalno turističko mjesto lokalnog pa čak i regionalnog karaktera. Kao što smo u ovom sumarnom pregledu vidjeli, skoro kontinuirano je bilo naseljeno, od protohistorijske epohe. Ovo je jedan mali doprinos populariziranju ovog mjesta. Više podataka o Sibovcu imate na Sibovac - Gradačac

27.07.2008.

Mala škola arheologije - Neponovljivi pokus

        Iz knjige: Philip Barker, Tehnike arheološkog iskopavanja, Split 2000, str. 13-15.
 
        Iskopavanje iznosi iz zemlje na vidjelo arheološke tragove do kojih je nemoguće doći na bilo koji drugi način. Tlo je povijesni izvor nalik pisanom dokumentu kojeg treba odgonetnuti, prevesti i protumačiti prije no što ga možemo koristiti. Iskopavanje je gotovo jedini izvor podataka za vrlo duga pretpovijesna razdoblja ljudske povijesti, dok za protopovijesna i povijesna razdoblja pruža građu ondje, gdje pisani izvori šute ili nedostaju. Što su naše metode i tehnike profinjenije, to će tumačenja izvedena iz rezultata iskopavanja biti čvršća.
        Ovoj knjizi nije cilj biti „cjelovit kopač“. Ona ne opisuje kako iskopati raznolika nalazišta na svim mogućim vrstama tla. Sve što je napisano posljedica je ozbiljnog razmišljanja, na terenu i za radnim stolom, o manjkavostima naših tehnika iskopavanja i o tome kako bismo ih mogli poboljšati. No, sa svakim poboljšanjem raste složenost prikupljenih informacija,što znači da će pri opažanju i bilježenju biti još više poteškoća, da će trebati razvrstati još veću količinu podataka, protumačiti sve zamršenije stvari i objaviti sve veći broj podrobnih planova i presjeka. Ipak, bez obzira na složenost i iscrpnost iskopavanja, treba uvijek misliti na arheologiju kao cjelinu. Iskopavanje je samo metoda prikupljanja tragova prošlosti, postupak koji ima svoju svrhu i koji je po svojoj drastičnosti nalik kirurgiji, s tom razlikom što je uvijek destruktivan.
        Čitav naš urbani i ruralni krajolik golem je povijesni dokument. Na njegovoj površini zbrajaju se stotine tisuća neprestanih malih promjena izazvanih prirodnim procesima i ljudskom djelatnošću. Svrha iskopavanja jest pribaviti uzorak  slijeda i posljedica tih promjena u nekoj odabranoj točci. Takav uzorak neizbježno će uvijek biti vrlo malen, jer čak i najveće iskopavanje obuhvaća samo sićušni djelić krajolika. U idealnom slučaju, točku ćemo odabrati tako da pruži najviše informacija o onome što nas zanima: o razdobljima boravka, tipovima građevina, pogrebnim običajima, društvenoj zajednici, prirodnoj okolini ili, ako imamo sreće, o svemu tome zajedno na jednom nalazištu.
        Svako arheološko nalazište samo po sebi predstavlja dokument. Vješt istraživač može ga pročitati, no postupak koji nam omogućuje njegovo čitanje ujedno ga i uništava. Za razliku od proučavanja nekog starog spisa, istraživanje nalazišta iskopavanjem neponovljiv je pokus. U gotovo svim drugim znanstvenim disciplinama ( ako izuzmemo proučavanje čovjeka i životinja ), valjanost pokusa može se provjeriti ponavljanjem identičnog pokusa i bilježenjem njegovih rezultata. S obzirom na to da se arheološka nalazišta – bilo u cijelosti ili u pojedinostima – uvijek međusobno razlikuju, rezultate jednog iskopavanja nikad ne možemo provjeriti drugim, čak niti na istom nalazištu, osim u najopćenitijem smislu, a katkad niti to.
        U slučaju nekog urbanog nalazišta, iskopavanje sličnog susjednog nalazišta katkad može potvrditi slijed izgradnje obrambenog sustava ili općenitu stratigrafiju. Na nekom drugom nalazištu, gdje je slijed kamenih građevina sačuvan nakon iskopavanja, podaci se mogu naknadno provjeriti, slično kao u slučaju pisanog dokumenta. Ipak, iskopavanje je uvijek uništavanje – i to, najčešće, potpuno uništavanje. Stoga je naša odgovornost vrlo velika. Ako krivo pročitamo naš dokument dok ga uništavamo, temeljna dokazan građa koju ćemo predočiti zainteresiranima bit će pogrešna, a naši sljedbenici bit zavedeni, bez mogućnosti da to spoznaju.
        Zadaća istraživača jeste da iznese novu građu što manje opterećenu subjektivnim iskrivljavanjem, te da je brzo učini pristupačnom širokom krugu specijalista u obliku koji će drugima omogućiti da se  njime pouzdano služe u svojim vlastitim istraživanjima. To, međutim, nije dovoljno. Prošlost jako zanima sve veći broj ljudi kojima rezultate iskopavanja i njihov značaj za lokalnu, nacionalnu i kontinentalnu povijest treba podastrijeti u drugačijim, ali jednako valjanim oblicima – u muzejskim izložbama, pregledanim knjigama, televizijskim i radijskim emisijama.
        Jedna od zadaća povjesničara i arheologa jeste mijenjati naše viđenje prošlosti stalnim provjeravanjem građe i – naročito u slučaju arheologa – pronalaženjem nove građe. Arheološki tragovi jedino su što imamo za mnogo tisućljeća koja prethode izumu pisma i najstarijim sačuvanim dokumentima na papirusu, kamenu i glini. U kasnijim razdobljima, pisane dokumente treba sve više povezivati s arheološkom građom koja postaje sve složenija. Nasuprot tome, malo je vjerovatno da postoje još mnogi neotkriveni stari rukopisi. S vremena na vrijeme iskopat će se poneki natpis, možda će se pronaći još svitaka iz Mrtvog mora, još ima dragocjenih rukopisa koji čekaju da ih neko otkrije ( na primjer, Haydn Mass nedavno otkriven u Irskoj ), no nesumnjivo je da će se nove informacije o prošlosti ubuduće sve više otkrivati terenskim radom arheologa – u prvom redu, iskopavanjem. Stoga, svrha je iskopavanja da razriješe, ili barem rasvijetle, probleme koji se ne mogu proučavati ni na koji drugi način. Stjecanje znanja o nalazištu opažanjem, pregledom površine, premjeravanjem i zračnom fotografijom ima svoje konačne granice,  jednako  kao što postoje granice zaključivanja na temelju pisanih dokumenata ( ondje gdje oni postoje ). Jedino se iskopavanjem može otkriti slijed izgradnje građevina, prikupiti uslojene i pouzdane elemente na datiranje, ili građu o prirodnoj okolini i gospodarstvu koji sadrži većina nalazišta.
        Raznolike discipline koje sačinjavaju modernu arheologiju isprepliću se kako bi proučile sve vidove života davnih naroda – njihovu okolinu, trgovinu, prehranu, uspon i pad pojedinih naselja i grupa naselja, njihove kulturne srodnosti, utjecaje koji su oblikovali njihove građevine i umjetnost. Cilj im je, nadalje, da preko predmeta i ostataka svakodnevnog života dosegnu misli i namjere onih koji su ih stvorili. Prema tome, glavna je dužnost iskopavača podastrijeti što je moguće bolju izvornu građu na upotrebu drugim arheolozima, povjesničarima, kao i svima drugima koji žele razumjeti prošlost.
        Ta građa, kao i zaključci koje iz nje možemo izvesti uz pomoć poredbene građe iz drugih izvora – dokumentarnih, lingvističkih, prirodoznanstvenih, epigrafskih ili bilo kojih drugih – omogućuje nam da trezvenim domišljanjem oživimo nepotpune sličice iz prošlosti, nalik na odsječke iz nekog starog, loše projiciranog, nijemog filma.
        Pomalo izgrađujemo cjelovitu i točniju verziju tog filma, no ona nikad neće biti potpuna. Kao svaki film i ona će uvijek biti izložena mijenjanju, rezanju i montaži i to ne samo od strane redatelja, nego i publike. Naš je zadatak da izobličenja svedemo na minimum, da izoštrimo nejasne slike i razaberemo pravilnosti koje su tijekom posljednjih pedeset tisućljeća dovele do točke u kojoj ja pišem ovu knjigu, a vi je čitate.
21.07.2008.

Antičko naselje u Vidovicama kod Orašja

        Na početku treba odmah reći da prošlost Bosanske Posavine nije dovoljno istražena. Malobrojna i površna istraživanja nisu dala skoro nikakvog rezultata, izuzetak predstavljaju samo slučajni nalazi novca, za koje se može reći da su ipak brojni. Česti nalazi novca, nesumnjivo potvrđuju značajniju naseljenost na ovom području, iako ostali materijalni ostaci skoro u potpunosti nedostaju.
        Antički lokalitet u Vidovicama nalazi se sjeverno od istoimenog sela, na periferiji udaljen oko 200 metara od najbližih kuća. Marko Babić, koji je istraživao ovaj lokalitet, ističe da se o ovom lokalitetu može govoriti u užem i širem smislu.
        U užem smislu lokalitet obuhvata prostor uz obalu Save u dužini od cca 200 metara. Na ovom djelu, prema podacima s kraja 70-tih godina, još uvijek iz obale strše razni fragmenti keramike i poneka cigla, a vide se i ostaci grobnih jama, gar, kosti i drugo. Brojni fragmenti keramike se mogu naći po obali u proljeće ili ljeto, poslije povlačenja vode u korito.

        Lokalitet se u širem smislu nalazi na prostoru što ga zatvara savski nasip, od Starog groblja do mjesta zvano Vodenice, uz lijevu obalu Save. Dužina lokaliteta iznosi oko 1 kilometar, a prostiranje u širinu nije utvrđeno. Na obrađivanom zemljištu, preko savskog nasipa, površinski nisu utvrđeni ostaci materijalne kulture. Nalazi na lijevoj obali Save vrlo su rijetki, ali je ipak za vrijeme niskog vodostaja pronađena keramika u gornjim slojevima obale. Odsutnost većeg broja nalaza na lijevoj obali sasvim je razumljiva jer se tu obala ne ruši, nego se zamuljuje i izdiže. Stoga se pronađeni fragmenti keramike, sa slavonske strane mogu smatrati vrlo važnim. Ovdje pronađeni fragmenti keramike potpuno su srodni, imaju istu fakturu i boju kao nalazi sa bosanske strane, odnosno sa užeg lokaliteta.
        Vidovački ribari su više puta izvlačili svojim mrežama i strukovima komade cigle i veće fragmente keramike s dna korita Save, što znači da se ondje nalazi dio ostatka antičkog lokaliteta.
 
        Zemaljski muzej iz Sarajeva izveo je početkom septembra 1977. godine manje arheološko iskopavanje, pod rukovodstvom Irme Čremošnik. Tom prilikom otvorene su dvije sonde 5x5 metara i iskopani nalazi iz gornjeg sloja obale.
a) SONDA I: Otvorena je na samoj ivici obale, na zemljištu koje se duže vrijeme nije obrađivalo. Nalazi u ovoj sondi sastojali su se od fragmenata keramike, lijepa i komada rimske cigle.
b) SONDA II: Također je otvorena na samoj obali Save, u neposrednoj blizini sonde I. Nalazi u sondi sastojali su se od fragmenata keramike i troske, a pronađen je i jedan rimski novčić iz sredine II stoljeća n. e.
c) ISKOPAVANJE U GORNJEM SLOJU OBALE: Nekoliko metara od sonde II nalazi se obrađivano zemljište. U gornjim slojevima obale, vide se tragovi grobnih jama, ostaci kostiju, fragmenti keramike itd., međutim zbog zasijane kulture na ovom dijelu nisu otvarane sonde, nego su iskopani ostaci iz gornjih slojeva obale.
 
img204/2118/92121019vp6.jpg
Sl. 1. Fragmenti rimske keramike 
 
       Na jednom dijelu lokaliteta utvrđeno je postojanje nekropole, ona nije arheološki istraživana, ali su zapažene slijedeće činjenice: nekropola pripada kulturi „žarnih polja“, uočeni su ostaci zajedničke lomače (ustrinum publicum), grobovi su na mjestu spaljivanja, pokapanje ostataka s lomače prakticiralo se i bez upotrebe urni, spaljivanje je vršeno i u IV stoljeću n. e. (datirano prema pronađenom novcu u grobu), pronađeni su željezni ekseri u spaljenom grobu, vjerovatno se prakticirala libacija (ritualno razbijanje keramičkog posuđa).
       Na lokalitetu u Vidovicama prikupljeno je oko 400 fragmenata karakterističnih fragmenata rimske keramike, koji se razlikuju po fakturi i boji. Najviše fragmenata pripada finoj rimskoj keramici crvene boje, također veliki broj pripada gruboj provincijskoj keramici. Utvrđeni su i nalazi crno-sive keramike, finije i grublje. Prema ocjeni Irme Čremošnik, keramički materijal s lokaliteta u Vidovicama pripada rimskoj provincijskoj keramici, finoj i gruboj, keramici autohtonog stanovništva rimskog doba koja je zadržala fakturu i oblike keramike iz prethistorijskog doba, a imitirala je i neke oblike rimske provincijske keramike.
 
img169/1426/15565140ty0.jpg
Sl. 2. Fragment grube rimske keramike
 
       Erozivnim djelovanjem Save uništen je veći dio antičkog lokaliteta u Vidovicama, ali ipak postoji mogućnost arheološkog istraživanja na preostalom dijelu. Arheološko otkriće u Vidovicama ima veliko značenje za upoznavanje antičke prošlosti Bosanske Posavine, a time i djela provincije Panonije inferior. Na kraju treba reći da se, ipak, po današnjem stupnju istraživanja ne može dati potpunija ocjena o značaju i veličini ovog nalazišta.
 
  img99/781/karta2zp1.jpg
Sl. 3. Geografski prikaz nalazišta
 
Literatura:
Marko Babić, Istraživanje ostataka antičkog naselja u Vidovicama, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla 1980, 123-134.
 
(ovaj nalaz nije adekvatno predstavljen u Arheološkom leksikonu BiH, vidi str. 80, natuknica G. Kraljevića)
(slike su korištene iz spomenutog rada)
17.07.2008.

Stari grad u Gradačcu i pitanje njegovog kontinuiteta

        Pod starim gradom podrazumijevamo tvrđavski kompleks okružen odbrambenim zidovima. Matricu ovog kompleksa predstavlja uži dio grada gdje se danas nalazi kula Husein-kapetana Gradaščevića.
 
Pitanje kontinuiteta tvrđave u Gradačcu
 
         Teško je utvrditi kontinuitet ovog kompleksa ili uloge ove tvrđave kroz historiju. Sa današnjeg stanovišta nemoguće je pronaći kontinuitet ranije od srednjeg vijeka, tj. od XIV vijeka pa nadalje, stoga su pojedina mišljenja da je ovaj dio starog grada bio u upotrebi još u vrijeme Rimljana puka nagađanja zasnovana na neutemeljenoj hipotetičkoj pretpostavci koja je mogla biti motivirana lokalno-patriotskim osjećanjima ili nečim drugim. Dakle, najranije, mada nepouzdane vijesti imamo na osnovu materijalnih ostataka, a to je keramika, pronađena u podnožju zidova kule koju je Branko Belić smjestio između XIV i XV vijeka. Nalaz keramike, naravno ne sugerira i postojanje tvrđave, ali pošto nemamo ranijih vijesti, izuzev onog spomena iz isprave Stjepana Tomaševića, pretpostavimo da je ovaj grad morao postojati i ranije. Barem još u XIV vijeku, svakako prije ulaska Sigismunda Luksemburškog u Bosnu poslije smrti kralja Tvrtka I Kotromanića. Vratimo se na ispravo Stjepana Tomaševića izdatu pod Bobovcem 18. septembra 1461. godine, u njoj se kaže: „Kralj Stipan Tomašvić ..... stvori(h) milost našu gospodsku mnogo poštenomu našemu i virnomu sluzi, našemu stricu knezu Radivoju za njegova vjerna i prava posluženja, koja posluži kruni kraljevstva našega najprvo gospodinu i roditelju našemu dobroga spomenutja gospodinu kralju Tomašu i meni gospodinu kralju Stipanu ..... i dasmo mu i darovasmo našim dobrim i dobrovoljnim darom i zapisasmo tim našim otvorenim pismom pod naše velike visuće obistrane zakonite pečati..... i na Usori grad Tešan, sa svim što godi mu je služilo njemu na samrti gospodina kralja Tomaša i grad Gračac sa svim selih, koja mu je bio dao gospodin kralj Tomaš. Jošte što je godi uzeo posli Srebarničke i Ovarčke župe...“
img157/373/fojnickahronikagradac2uo7.gif       
Sl. 1. Fojnička hronika, prvi spomen Gradačca

        Nakon pada Bosne, Gradačac kratko vrijeme dolazi pod vlast Osmanlija, ali već krajem iste godine ugarski vladar Matijaš Korvin osvaja sjeverne dijelove Bosne i na njenom teritoriju uspostavlja dvije banovine – jajačku i srebreničku. Ovaj period je jako zamućen i nije najjasnije kome je pripadao Gradačac, Ugarskoj ili Osmanlijama, mada je historiografija prilično sigurna da se nalazio u sastavu Ugarske. Prva vijesti o postojanju tvrđave još u doba srebreničke banovine pruža nam, do sada skoro nepoznata, prva geografska karta Ugarske (Tabula Hungariae) nastala 1513. godine, gdje je ucrtan Gradačac pod imenom Gratzatz kao tvrđava.
img170/9338/isjecakcorel2nl9.jpg
Sl. 2. Tabulae Hungariae
        Ponovnim osvajanjem sjevernog dijela Bosne Gradačac je definitivno potpao pod vlast sultana pod čijom će vladavinom biti sve do 1878. godine. Tokom prvih nekoliko decenija osmanske uprave u Gradačcu nailazimo na vrlo malu naseljenost sa svega 17 kuća, ovakvo stanje će ostati skoro čitav XVI vijek. Njegova tvrđava će nakon prvog spomena pod Osmanlijama 1533. godine postepeno opustošiti, odnosno izaći će iz upotrebe jer će se granice osmanske države pomjeriti daleko na sjever. Već narednog popisa 1548. godine u tvrđavi će se smanjiti broj posadnika. Period XVII vijeka bit će prilično stabilan, sve do poraza Osmanlija u Bečkom ratu 1683-1699. godine. Nakon ovog rata tvrđava ponovo ulazi u upotrebu jer je Gradačac nakon više od 150 godina ponovno postao krajište. Njena uloga će nakon burnog XVIII vijeka ponovo smanjiti, jer će opasnost sa sjevera opasti tokom XIX vijeka, odnosno do okupacije 1878. godine. Današnju fizionomiju tvrđava poprima u vrijeme Husein-kapetana Gradaščevića. Pismenih izvora za ovu tvrdnju nemamo, ali na osnovu epske pjesme koja kaže „Kulu gradi Huso kapetane...“, možemo sa sigurnošću reći da je Husein-kapetan bio posljednji koji je tvrđavu, odnosno kulu gradio. Potrebno je još utvrditi promjene koje su nastale na ovom kompleksu od austrougarske okupacije, pa sve do danas.
        Ko želi više da sazna, svakako se može obratiti pitanjem...
13.07.2008.

Breuci - protohistorijsko i antičko pleme sa područja Bosanske Posavine

        Breuci dolaze na historijsku scenu nakon velikog ilirskog ustanka i rata s Rimom za kojeg Svetonije kaže da je: „najteži od svih vanjskih ratova poslije onih punskih.“ (Tib., 16) Ovaj ustanak (6.-9. godine nove ere) će dobro protresti rimsko carstvo i iziskivat će mnogo fizičkog napora i finansijskih sredstava, ne bi li se skoro stečena provincija Ilirik umirila. Kako ćemo vidjeti ovaj ustanak će odredi cjelokupni breučki razvoj u narednom periodu.
        Ko su bili Breuci? Gdje je bila njihova postojbina? Zašto nisu ostavili materijalne spomenike na području sjeveroistočne Bosne? Kojoj su etničkoj grupi pripadali - Ilirima ili Panonima? Sve su ovo pitanja koja i dan danas muče antičke historičare, i na koja se još uvijek ne može dati pouzdan i siguran odgovor. Prve vijesti o Breucima imamo u djelima antičkih pisaca, njih nema mnogo, svega četiri-pet, ali su nam njihovi izvještaji veoma dragocjeni, to su prije svih izvještaji Strabona, Plinija Starijeg, Klaudija Ptolomeja, Appiana.
 
        Strabon bilježi: „...narodi Panonaca su Breuci i Andizeti i Dicioni i Pirusti i Mezeji i Dezitijati, kojima je vođa Baton, a ima i drugih manjih i neznatnih...“ (VII 5, 10)
Plinije kao i Strabon na prvo mjestu stavlja Breuke i Kolapijane: „Sava (teče) među Kolapijanima i Breucima, koji su glavni među ovim narodima, osim njih (ovdje su) Arvijati, Azali, Amantini, Belgiti, Katari, Kornakati, Eravisci, Herkunijati, Latovici, Oserijati, Varcijani, brdo Klaudius, pred kojim su Skordisci, a u zaleđu Taurisci...“ (III 147)
 
        Pitanje etničke rasprostranjenosti ilirskih plemena, zadnjih nekoliko decenija poprima realnije okvire, gdje se paniliriska teorija skoro potpuno ugasila, a razlog tome su arheološka istraživanja koja su provedena tokom 60-tih,70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Etnička granica ilira se pomjerala na jug, skoro do centralne Bosne tako da su sjeverne dijelove naseljavali pripadnici Panonaca. Pitanje jesu li Breuci ilirsko ili panonsko pleme teško je reći, mada se čini da je ipak u pitanju ovo drugo. Konačna potvrda o ovom pitanju doći će tek kada se izvrše sistematska arheološka istraživanja na području sjeveroistočne Bosne, tačnije u Posavini, jer je ovaj kraj vrlo slabo istražen, bar što se tiče antičke perioda i perioda koji je prethodio antici (I milenij st. e). Dakle, čini mi se da ćemo najmanje pogriješiti ako ovo pleme nazovemo ilirsko-panonskim, ili samo panonskim kako i sam Strabon kaže.
 
        Drugo pitanje, koje se samo od sebe nameće je pitanje njihove postojbine. Djelimičan odgovor na ovo pitanje može nam dati jedan epigrafski spomenik, čija datacija spada između 14. i 21. godine nove ere, kada je građena cesta od Salone kroz centralnu Bosnu sve do današnje Zenice. Tadašnji namjesnik Dalmacije Publije Kornelije Dolabela je dao izgraditi ovu cestu, a gradili su je vojnici VII i XI legije. Natpis je sačuvan na ploči koja je bila uzidana u zvonik Sv. Dujma tokom ranog srednjeg vijeka, a glasi: Viam ad Bathinum flumen quod dividit Breuco[s] Osseriatibus a Salonis per milia passum CLVIII (CIL III 3201 + 3198b = 10156a + 3200). Većina stručnjaka poistovjećuje Bathinus flumen s rijekom Bosnom, jer je ovaj podatak potvrdio pouzdanost Plinijeve obavijesti. Prema ovom natpisu rijeka Bosna je djelila Breuke od Oserijata, odnosno Oserijate zapadno od te rijeke i Breuke istočno od te rijeke, što bi značilo da su Posavinu (istočno od rijeke Bosne), a svakako i sjevernije nastanjivali Breuci. Današnji ostataci ovih naroda možda su sačuvani u nekolicini hidronima i toponima tako da na Oserijate možda podsjeća rijeka Usora (pritoka Bosne), a na Breuke grad Brčko?!
        Iako se gore izvedena konstrukcija čini sasvim realnom, ono što zadaje glavobolju istraživačima je to što u ovom djelu (bosanskom djelu breučke postojbine) nema nikakvih epigrafskih spomenika, a arheološki materijal, pored indicija ne daje nikakve druge naznake. Skoro je nezamislivo da spomen Breuka nalazimo na ogromnom prostoru od Britanije do Arabije, a da nemamo ni jedan u njihovoj postojbini.
        O značaju Breuka u rimskom carstvu, velikom ustanku i breučkim kohortama osvrnuti ćemo se u narednim prilozima.
24.06.2008.

Nalazi grčkog i rimskog novca sa područja Gradačca i njegove okoline

         U našoj historiografiji se o Gradačcu i njegovoj okolini u prahistoriji i antici nije skoro ništa pisalo. Izuzimajući nekoliko slučajnih nalaza, nije bilo ni sistematskih istraživanja koja bi sasvim sigurno unijela svjetlost u duboku prošlost ovog kraja.
         Iz rimskog perioda osim nekoliko pronalazaka novca u Lukavcu i Tramošnici nemamo drugih evidentiranih materijalnih ostataka. U široj okolini pronađeno je desetak neistraženih nalazišta za koja se relativno sigurno zna da pripadaju rimskom periodu. Arheološka iskopavanja, izuzev nekoliko zaštitnih iskopavanja, nisu provedena. U Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1902., naš izvrsni poznavalac antičke historije i utemeljitelj antičke zbirke u Zemaljskom muzeju u Sarajevo, Carl Patsch nalaze iz Gradačca tek uzgred spominje i oni nisu predmet detaljnijeg proučavanja.[1]   Uostalom nalazi novca mogu ukazati na neke karakteristike kraja u kojem su pronađene. Česti nalazi novca nesumnjivo dokazuju postojanje putnih komunikacija. Također nam očuvani novac može dati i nekoliko vrijednih podataka o nastanjenosti ovog kraja. U daljem tekstu, osvrnut ćemo su ukratko na dosadašnje nalaze i ukoliko je moguće slikovno ih predstaviti.
         Posebno zanimljiv i vrijedan nalaz je onaj iz Lukavca. Naime ovdje je pronađena ilirsko-epirska drahma Damastiona iz IV vijeka p.n.e.[2]  
img165/1801/damastioncq7.jpg 
Sl. 1 Drahma Damastiona iz Lukavca kod Gradačca,
objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja 1902. godine

         Za ovaj se nalaz može slobodno reći da je iznenađujući s obzirom da seže duboko u prošlost i znatno ranije prije dolaska Rimljana. Iako je ovaj nalaz izuzetno vrijedan on je ipak usamljen. Rimljani su redovno podizali svoja naselja na mjestu već postojećih, isti je slučaj sa utvrdama i putovima. Iako nemamo dokaza o postojanju putova u bližoj, pa i daljoj okolini Gradačca mora se pretpostaviti da je egzistirao uzimajući u obzir geografski smještaj ovog kraja, blizina važnih riječnih tokova Save i Bosne kao i razgranatu mrežu rječica i potočića, i povoljne prirodne uvjete za nastanak „villa rustica“ tj. krupnih poljoprivrednih imanja. Ovu tvrdnju je za sada teško dokazati, ali s obzirom na totalnu neistraženost gradačačkog kraja sasvim je realna.
         Zbog nedostatka ostalih materijalnih ostataka prisiljeni smo se koristiti isključivo nalazima novca i na osnovu toga pokušati unijeti barem po koju zraku svjetlosti u ovo nepravedno zapostavljeno doba.
         Dalji nalazi u Tramošnici dokazuju našu tvrdnju, o postojanju još neutvrđene prahistorijske saobraćajne linije kroz gradačačko područje, tamo je naime pronađena drahma Dyrrhachiuma (današnjeg Drača) čiju dataciju treba tražiti u periodu nekoliko vjekova prije nove ere.
 Nalazi rimskih novaca iz raznih perioda, počevši od republikanskih (p.n.e.) do onih carskih s kraja IV vijeka n.e. Te novce ćemo ovdje nabrojati.
 
         Iz Lukavca, pored već spomenute drahme Damastiona nađeni su republikanski novci: Didia i Rutilia, te rimskih careva: Augustus (27. g. p.n.e. – 14. n.e.), Antonius Pius (138-161), Marco Aurelius (161-180) i Konstantinus II (337-340).
 
         Iz Tramošnice, pored spomenute drahme Dyrrhachiuma, evidentirani su republikanski novci: Julia, Iunia, Mamilia i Papia, te rimskih careva: Claudius (268-270) i Valentianus (375-392).[3]  
 
         Ovi nalazi novca koji datiraju još iz doba republike, odnosno od pojavljivanja Rimljana na našem prostoru do kraja IV vijeka kada Rim potiskuju Goti tokom velike seobe naroda, bez sumnje dokazuju stalno prisustvo Rimljana (ili romaniziranih Ilira) u našem kraju. Istraživanja koja će (tako se nadam) morati uslijediti potvrditi će ovu hipotezu. Do tada smo primorani da čekamo na neki slučajni nalaz. Nadamo se samo da je naše stanovništvo dovoljno svjesno, te da će uočiti starine i obavijestiti neko stručno lice, te ih neće uništiti što je u prošlosti, nažalost bio čest slučaj jer je prapovijesno, protohistorijsko i antičko materijalno nasljeđe u kasnijim razdobljima  često korišteno u dosta slučajeva, bez ikakvog povijesnog osjećaja i svijesti, i u sekundarnoj upotrebi i to kao već obrađeni materijal. Tako se materijalna zaostavština protohistorijskih i antičkih stanovnika Gradačca i okoline, nalazi direktno ugrožena u izgradnji materijalne kulture kasnijih povijesnih razdoblja. 
         Iz šire okoline Gradačca, za sada je evidentirano ne više od deset ostava novca, od kojih je većina pronađena u blizini rijeke Save. Ovdje ćemo samo navesti te lokacije. To su: Dobra Voda (Modriča), sa dvije ostave novca sa prilogom Appolonije i Dyrrhachiuma, Domaljevac (Bos. Šamac) sa pojedinačnim nalazima rimskog carskog novca, Obudovac (Bos. Šamac) gdje je pronađeno 800. komada rimskog carskog novca, Paočka Međa (Bos. Šamac, Obudovac), sa bogatom ostavom od 805. komada brončanih novčića uglavnom od Gordijana III do Galijena, sredina III vijeka n.e., Manželjski Grad (Orašje, Donja Mahala), pojedinačni nalaz rimskog carskog novca sa likom Konstancija Klora, Oštra Luka (Orašje) sa velikom ostavom rimskog carskog novca Antoninijana iz III vijeka n.e. i Vidovice (Orašje), sa rimskim carskim bakrenim novcima Trajana, Numerijana i Konstantina II,[4] Srebrenik (Srebrenik) po jedna drahma Apollonije i Dyrrhachiuma,[5] Gornja Orahovica (Gračanica), ostava rimskog novca,[6] Miričina (Gračanica), pojedinačni nalaz rimskog carskog novca Hadrijana,[7] u Tolisi je također pronađena znatna ostava rimskog novca.

 


[1] Carl Patsch, Nahogjaji novaca, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (GZM), XIV, 1902.  391-438. + karta (dalje, Patsch, Nahogjaji novaca)

[2] Patsch, Nahogjaji novaca, 394, 424.

[3] Patsch, Nahogjaji novaca, 424.

[4] Arheološki leksikon, Tom II, Sarajevo, 76-80.

[5] Patsch, Nahogjaji novaca, 425. Ovaj nalaz nije evidentiran u arheološkom leksikonu.

[6] Edin Šaković, Povijesni pregled arheoloških istraživanja u okolini Gračanice, Gračanički glasnik, br. 23, Gračanica 2007, 68 i fusnota 3. (dalje, Šaković, Povijesni pregled) Ovaj nalaz nije evidentiran u arheološkom leksikonu.

[7] Šaković, Povijesni pregled, 67. Ni ovaj nalaz nije evidentiran u arheološkom leksikonu.


19.06.2008.

Stećak u Gornjoj Međeđi kod Gradačca – kratke crtice

         Sjeverna Bosna je vrlo siromašna ostacima iz srednjovjekovnog i ranog osmanskog perioda. U Bosni i Hercegovini evidentirano je ukupno oko 60.000 stećaka raznih oblika, od čega samo 323 imaju natpis, što iznosi 0,55% od ukupnog broja ovih spomenika. Na području opština Orašje, Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, Velika Kladuša do sada uopće nisu nađeni stećci, a područja opština Brčko, Modriča, Odžak i Derventa – da navedemo samo one koje su blizu Gradačca – posjeduju u svemu 164 stećka, raspoređena na 14 mjesta, od čega dvije trećine kod Odžaka i to u uspravnim oblicima za koje ne možemo tvrditi da su pravi stećci. Zbog toga stećak u Gornjoj Međeđi predstavlja izvanredno vrijedan primjerak. Ako se pogleda karta evidentiranih stećaka s natpisom pada u oči da je stećak iz Gornje Međeđe najsjeverniji. Naravno da postoji ovaj tip stećaka sjevernije od Gradačca ali se oni nalaze na sekundarnoj lokaciji tj. premješteni su sa prvobitnih lokaliteta i nalaze se ispred muzeja ili u parkovima.
            Stećak u Gornjoj Međeđi je otkrio naš najbolji poznavalac ove problematike Šefik Bešlagić 1973. godine nakon što ga je pozvao penzionisani šef željezničke stanice Ahmed Šehić da ga pogleda i stručno analizira.
            Selo Gornja Međeđa je udaljeno oko 11 km zračne linije jugozapadno od Gradačca. Nedaleko od zaseoka Imširovići, lijevo od ceste, na blagom izbočenju njive, pokraj seoskog puta za Cage, na lokalitetu koje se zove Greblje, nalazi se ovaj osamljeni stećak. Orijentiran je u pravcu sjeverozapad–jugoistok, što je čest slučaj kod stećaka. Stećak je od krečnjaka i nalazi se u vrlo teškom stanju, jer je mahovina zahvatila onu stranu sa koje se nalazi natpis. Još otprije je okrnjen sa uže zapadne strane, a taj odlomljeni dio nije pronađen. Stoga je i natpis nepotpun. Sačuvani veći dio stećka ima ove dimenzije: dužina 100, širina 110 i visina do vrha krova (ne računajući postolje) iznosi 87 cm.
            Pretpostavlja se da je na ovom lokalitetu postojao veći broj stećaka, ali se održao samo ovaj sljemenjak, vjerovatno zbog toga što je bio najmasovniji. Na stranicama sljemenjaka nema nikakvih reljefnih motiva, a natpis bosančicom uklesan je u više redova na njegovoj južnoj bočnoj strani od kojih je samo donekle čitljivo pet redova. Po Bešlagiću, rekonstrukcija natpisa je ovakva:
 
… (Ž) I DRAGOSLA(V) 'V
… INOV' UNU(K)' NA S(V)
… (M)ENITI D(AB)IŽI
… I POSTA(V). ŠE S
… NOV'
 
            Po onome što se može pročitati, ako je vjerovati Bešlagiću stoji »da se na stećku saopštava da tu leži neki Dragoslav, nečiji unuk, na svojoj plemenitoj (zemlji) i da su mu kam (bilig) podigli sinovi.«
 
            Po osobinama slova i jezičkim terminima, ovaj natpis po Bešlagiću ima mnogo sličnosti sa natpisima pronađenim na području Majevice. Sve te veze sa stećcima sa Majevice upućuje na zaključak da je stećak iz Međeđe G. djelo majevičkih majstora. Stećak se datira u početak XVI stoljeća, kada se na područje sjeverne Bosne doseljavaju vlasi stočari iz Hercegovine. Doseljavanje vlaha sistematski su provodile osmanske vlasti, oni su vlasima nudili prebivalište sa poreskim povlasticama, a s druge strane vlasi su naselili ovo opustjelo i močvarno područje. Ovi vlasi će tokom XVI stoljeća prelaziti na islam, a taj proces će trajati do početka XVII stoljeća.
 
Korištena literatura:
Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo 1971.
Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpis na stećku u Gornjoj Međeđi kod Gradačca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, XI, Tuzla 1975, 27-31.
Adem Handžić: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo 1975.
Nedim Rabić, Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji, Gračanički glasnik, 24, Gračanica 2007, 46-55.
Stećak u Međeđi Gornjoj i mještanin koji mi je ispričao narodna predanja o ovom stećku Stećak sa bočne strane Oštećena strana sa natpisom Naša posla! Građevinski materijal odložen uz ovaj vrlo važan kulturno-historijski spomenik
18.06.2008.

Uvodno izlaganje

Ovaj blog je otvoren iz potrebe da se očuvaju postojeći historijski spomenici na području Gradačca, a da se novopronađeni evidentiraju. Također, i da upotpunimo naša znanja o prošlosti Gradačca. Prahistorijska, antička, srednjovjekovna i osmanska (islamska) baština (arheološka, historijska, etnološka, filološka) BiH spada u jedno od najvećih kulturnih bogatstava. Nažalost, još od samih početaka tzv. tranzicijskog perioda ona se sistematski zanemaruje od strane javnosti, medija, i stranih i domaćih vladajućih političkih struktura, izuzev ako nije riječ o senzacionalizmu. U tom kontekstu vrijedi istaći i koliko sadašnjih stanovnika Sarajeva, Zenice, Banja Luke, Tuzle i drugih gradova zna rimske nazive za svoje gradove. Rezultati takve ankete bi sigurno bili katastrofalni. Javnost je bombardovana kvazi-naukom, kvazi-religijom, ekstravagancijom, dekadencijom, manipulacijom i eksluzivizmom da se pod njihovim stalnim pritiskom prava nauka povlači na svim poljima. Kako bi se zaustavio taj proces ruiniranja naučne svijesti kod stanovnika BiH, odlučio sam i ja da dam mali doprinos i otvorim blog posvećen arheologiji.
Malo građana Gradačca zna da u njegovoj okolini postoji nekoliko
nekropola stećaka (Jelovče selo, Srnice, Međeđa Donja i dr.), koji su nažalost u jako lošem stanju prepušteni sami sebi. Napomenimo samo da se na području ove opštine nisu vršila arheološka istraživanja. Stoga je od velike vrijednosti svaki novopronađeni fragment materijalne kulture, bez obzira koliko nam se on činio bezvrijednim. Na osnovu tih sitnih nalaza mogu se otkriti veća nalazišta, kao npr. rimske vile, ranokršćanske bazilike, ostaci putnih komunikacija, ilirski grobovi i dr. Također, mnogo ljudi ne zna da je Gradačac tokom srednjeg vijeka bio središte župe Nenavište koja je bila jedna od mnogih župa u teritorijalnoj organizaciji srednjovjekovne bosanske države. Novija površna istraživanja su utvrdila da je i postojao grad istog imena kojim se izgubio svaki trag. Taj misteriozni grad je vjerovatno nestao još prije 600 godina i potiče nas da ga tražimo. Poslijednja hipoteza o mogućoj lokaciji ovog grada postavljena je 80-tih godina, a spominje se područje oko Skugrića (Gornjeg i Donjeg). Ovom prilikom molim sve one koji su naišli na bilo kakve ostatke materijalne kulture, bez obzira da li iz uže ili šire okoline Gradačca da se jave na ovaj blog i ostave komentare, a mogu se javiti na moj mail nedd51@yahoo.com. Naravno da ću svim zainteresiranim odgovarati na pitanja. Cilj svega ovoga je da lokaliziramo i ubilježimo nove nalaze i da ih stavimo na arheološku mapu Bosne i Hercegovine. Radujem se svakom Vašem javljanju i spreman sam na saradnju.
Srdačno Vas pozdravljam! N.R.




<< 09/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


LOGO BLOGA

Arheološki nalazi sa područja Gradačca


MOJI PRIJATELJI

Old postcards of Bosnia
Arheologija
SVE O MIRIČINI
Brčanske novine: Iz prošlosti grada
Brčanske novine
Spoznaja i vizija
Historija Bosne i Hercegovine i Bošnjaka
više...


KAKO STUPITI U KONTAKT




ARHEOLOŠKI SPOMENICI

"Arheološki spomenici su stvarnost koja nikad ne laže i u tome leži njihova prednost nad pisanim izvorima."
"Potrebno je samo pravilno ih protumačiti."

J. Neustupni



NAUČNE USTANOVE U BiH




NAUČNA LITERATURA




STRUKA I NAUKA




BROJAČ POSJETA

22471